Prepoznavanje i potreba za stručnim suradnikom psihologom u ustanovi koja za primarni cilj ima očuvanje zdravstvene dobrobiti klijenata s tjelesnim i/ili mentalnim hendikepom, vidljivo je u brizi za mentalno zdravlje klijenata.

Psiholog djeluje na sljedećim područjima:

Procjena psihomotoričkog razvoja pojedinca

Pod procjenom psihomotoričkog razvoja pojedinca podrazumijeva se primjena i evaluacija testova za ispitivanje stupnja psihomotoričkog razvoja, tj. detekcije usporenja odnosno ubrzanja u razvoju. U skladu s time, psiholog se služi testovima ili baterijama testova koji su validirani za našu populaciju djece i koji posjeduju valjane metrijske karakteristike. Testovi se u većini slučajeva primjenjuju individualno budući da je riječ o populaciji osoba koja zahtijeva pažljivo odmjeren pristup ispitivanju u smislu prilagođavanja načina komunikacije, osiguravanja neometanih uvjeta testiranja i drugih unaprijed određenih stavki koji mogu utjecati na krajnji rezultat. Testovi se primjenjuju i kod praćenja i prognoze psihomotoričkog razvoja pojedinca i u tu svrhu se, nakon određenog vremenskog perioda, provodi retest ne bi  li se vidjeli pomaci ili odstupanja u psihomotoričkom razvoju pojedinca. Pored standardiziranih testova, psiholog opaža ponašanje pojedinca u svakodnevnim situacijama i u izvođenju uobičajenih aktivnosti te na temelju opservacije ponašanja donosi zaključke o psihomotoričkom razvoju.

Procjena intelektualnog odnosno kognitivnog statusa pojedinca

Za procjenu intelektualnog odnosno kognitivnog statusa pojedinca, psiholog se koristi standardiziranim testovima kao što je to baterija testova inteligencije odnosno pojedincu prezentira testni materijal kojim se ispituju kognitivne i mnestičke funkcije, dakle, funkcije učenja, mišljenja i pamćenja, ali i jezika. Psiholog također opaža ponašanje pojedinca u svakodnevnim situacijama i u skladu s razvojnim stupnjem i generalnim sposobnostima pojedinca primjenjuje modele kojima se npr. provjerava i/ili održava sposobnost generalizacije učenja, usvajanje jezika tj. raspon verbalne komunikacije (recepcija i ekspresija govora), opseg pamćenja i sl.

Procjena emocionalnog funkcioniranja pojedinca

Psiholog procjenjuje emocionalno funkcioniranje na način da primjenjuje već postojeće modele koji služe kao orijentaciona točka za procjenu karakteristika emocionalnog funkcioniranja pojedinca kao npr. obiteljski kontekst u kojem se pojedinac nalazi ili se nalazio, heteropodaci ili osobni podaci koji se tiču emocionalne ekspresije, recepcije i uopće stvaranja cjelokupne slike o emocionalnom reagiranju i doživljavanju pojedinca, stupanj emocionalne prilagodbe na postojeću situaciju (npr. institucionalizacija pojedinca), i drugo. Psiholog se služi instrumentarijem za ispitivanje razina emocionalnog funkcioniranja, no uzevši u obzir specifično mentalno stanje klijenata psiholog će u većini slučajeva procjenu vršiti opažanjem ponašanja pojedinca u svakodnevnim situacijama i aktivnostima.

Izrada individualiziranog programa prema potrebama i mogućnostima pojedinca te evaluacija istog

Psiholog, u suradnji sa stručnim timom, izrađuje i evaluira individualizirani program,
a na osnovi prethodno ispitanih sposobnosti pojedinca koji uključuju stupanj psihomotoričkog razvoja, intelektualni i kognitivni status te emocionalno funkcioniranje. Na osnovi toga izrađuje se program koji se sistematski provodi, a u svrhu stvaranja uvjeta za napredak u nekom od segmenata psihičkog funkcioniranja kao npr. razvoj vještina komuniciranja ili modifikacije odnosno gašenja nepoželjnih oblika ponašanja. Individualizirani program se provodi u situacijama kada su kod pojedinca prisutne utjecajne teškoće, kada pojedinac pokazuje specifičan obrazac ponašanja i uopće psihičku konstelaciju, kada su osigurani objektivni uvjeti za efikasnost provođenja i ishoda individualiziranog programa, i ostalo.

Izrada grupnog (zajedničkog) programa prema potrebama i mogućnostima pojedinaca te evaluacija istog

Psiholog, u suradnji sa stručnim timom, izrađuje i evaluira grupni program, i to u slučajevima kada su osigurani uvjeti za provođenje grupnog programa, kada su pojedinci sličnih karakteristika (npr. dob, spol, razvojni stupanj, i sl.) i kada su uopće situacije određene na način da krajnji ishod izražava prednost grupnog tretmana nad individualnim.

Savjetovanje i edukacija djelatnika

Psiholog provodi savjetovanje i edukaciju djelatnika uzimajući u obzir dvosmjernu problematiku u odnosu djelatnici-klijenti. Ta problematika je u prvom redu vidljiva u definiranju odnosa djelatnika spram klijenata koji često može postati destimulativan, rutiniziran i emotivno iscrpljujući.
Sukladno tome, odnos klijenata spram djelatnika odražava se na nepoželjan način kao npr. porast nepoželjnih oblika ponašanja (npr. agresivnost). Zbog toga je nužno ukazati na dinamičnost i međuzavisnost odnosa djelatnika i klijenata.
Psiholog to čini na način da objašnjava prirodu specifičnog mentalnog hendikepa, ukazujući na raznolikost deficita u kognitivnom, intelektualnom i emocionalnom funkcioniranju klijenata.
Pored toga, psiholog nastoji objektivizirati odnos djelatnika spram klijenata tako da se izbalansiraju očekivanja djelatnika u odnosu na klijente, da se održi zadovoljavajuća razina motiviranosti poslom i da se djelatnike nauči gledati na klijenta sa njegove vlastite pozicije što znači uvažavati njegovo specifično stanje i potrebe.
Psiholog, također, ukazuje na nepoželjna ponašanja koja se mogu javiti kod djelatnika kao npr. verbalno/tjelesno zlostavljanje klijenata ili, pak, permisivan odnos. Takva ponašanja su često vezana uz osobne probleme djelatnika, nemogućnost adaptacije na specifičnu okolinu u kojoj se radi ili neprimjerenih obrazaca emocionalnog funkcioniranja.
Psiholog pruža podršku i educira djelatnike u smjeru suočavanja sa stresnim situacijama (kod npr. sindroma “sagorijevanja”), preuzimanja kontrole nad svojim reakcijama i mijenjanja stavova spram sebe, djelatnika i posla.
U tom pristupu psiholog se služi opažanjem, tehnikama intervjua, prezentacijom informativnog materijala, te koristi testove za ispitivanje različitih dimenzija psihološkog funkcioniranja (npr. anksioznost, depresivnost, samopoštovanje, zadovoljstvo poslom i sl.) i drugo.

Savjetovanje, edukacija i uključivanje roditelja/obitelji

Slično savjetovanju i edukaciji djelatnika, psiholog pristupa i savjetovanju, edukaciji i uključivanju roditelja/obitelji u mehanizme odnosa spram klijenata, u ovom slučaju vlastitog djeteta ili člana obitelji.
Psiholog, dakle, objašnjava prirodu specifičnog mentalnog hendikepa, ukazujući na raznolikost deficita u kognitivnom, intelektualnom i emocionalnom funkcioniranju djeteta/člana obitelji i tako ukazuje na specifične potrebe koje, u većini slučajeva, može zadovoljiti zdrav i stimulativan odnos roditelja/obitelji tj. obiteljska situacija.
Psiholog potiče uvažavanje posebnih potreba djeteta/člana obitelji u smislu da se omogući zreo i objektivan pristup mentalnom hendikepu, kao i očekivanja roditelja/obitelji. Potiče se emotivna toplina, prisnost, stvaranje zdrave obiteljske klime i prihvaćanja mentalnog stanja djeteta/člana obitelji. Roditelje/obitelj se uči načinima suočavanja sa stresnim situacijama, pruža im se podrška, a od velike koristi je formiranje grupe roditelja/obitelji s istom prirodom problema, a koja za cilj ima snižavanje razine nezadovoljstva, samookrivljavanja, emocionalne distance i uopće svih oblika funkcioniranja i ponašanja koji utječu na kvalitetu odnosa roditelja/obitelji i djeteta/člana obitelji i dobrobit istih.
Psiholog se, kao i u slučaju savjetovanja i edukacije osoblja, koristi intervjuom, opažanjem, prezentacijom informativnog materijala, testovima za ispitivanje različitih dimenzija psihološkog funkcioniranja, ali i preuzima ulogu moderatora u stvaranju stabilnog odnosa roditelja/obitelji i djeteta/člana obitelji.

Terapijske intervencije

Terapijske intervencije podrazumijevaju korištenje psihoterapijskih tehnika za očuvanje mentalnog zdravlja klijenata, ali i svih ostalih sudionika u njihovu životu (djelatnici i roditelji/obitelj).
Provođenje psihoterapijskih tehnika zahtijeva dodatnu edukaciju psihologa koji tada, ovisno o terapijskom usmjerenju, primjenjuje svoje terapeutsko znanje i iskustvo. Budući da je u ovom slučaju riječ o specifičnoj populaciji klijenata, određeni terapijski pravci ne mogu pružati u jednakoj mjeri zadovoljavajuća i vremenski efikasna rješenja. Zbog toga se psiholog često ograničava na suportivnu terapiju koju individualno ili grupno provodi s osobljem ili roditeljima/obitelji, a sa klijentima se koristi tehnikama opuštanja, muzikoterapije i sl.
Psiholog u svom radu surađuje sa liječnikom, medicinskim osobljem, radnim terapeutom, defektologom-logopedom i ostalim stručnim osobama, tvoreći tako stručni tim koji zajedno djeluje za dobrobit i očuvanje zdravlja klijenata. Stručni tim uvažava različitost znanja i osposobljenosti te time djeluje kao cjelina u kojoj je svaki zasebni doprinos nužan i značajan.

<- Djelatnici centra