Pismo volonterke

Šalje: Hranj Marina

Datum: subota, 11. srpnja 2015.

Draga Majo,

Stigle smo danas kući. Ne znam uopće kako krenuti. Puna sam dojmova. Oduševljena sam.

Krenula sam u sve ovo bez ikakvih očekivanja. Nikada nisam imala prilike raditi s ljudima poput vaših ukućana. Nekako ih ne mogu nazvati korisnicima, nakon tjedna provedenog kod Vas.

Imam prijateljicu s edukacijsko-rehabilitacijskog koja mi je pričala o svojim dojmovima s prakse, koju je provodila u sličnim ustanovama poput Vaše, ali po Zagrebu. Ona je bila silno razočarana i tužna zbog svega što je vidjela u tim ustanovama, aludirajući pritom na skrb o korisnicima. Ja jedva čekam razveseliti je svojim dojmovima i reći joj kako nije svugdje tako.

Već po samom dolasku u nedjelju nas je dežurna sestra Mirjana (ili Marijana, nikako to nisam mogla upamtiti 😀 ) uputila kako ćemo imati priliku raditi s anđelima, kako ćemo se sigurno zaljubiti, te da ćemo nadasve uživati. I bi tako 🙂

Svi djelatnici su toliko srdačni, otvoreni, spremni pomoći, objasniti, uputiti, olakšati, da nemam niti jednu riječ zamjerke. (Čak nas je sestra Željka noćas u 3 vozila na bus za Rijeku).

Kada smo u ponedjeljak sa Sanjom obilazili odjele, moram priznati kako sam malo ostala zatečena težinom zdravstvenog stanja pojedinih korisnika. Čak mi je i prvo iskustvo hranjenja bilo poprilično nelagodno… Osmijeh i jedno hvala poslije obroka, gospođe Ljilje, potaknulo je da želja za pomaganjem nadvlada nelagodu.

Klinci su mi super slatki, od male Aurore, Dalije, maze Lucije, Nikole, malog Ante… S njima smo se u utorak igrali. U srijedu smo kolegica Nikolina i ja bile na velikom odjelu. Zajedno smo se igrali i razgovarali. Slušali smo Sanjinovu muku o pokidanim kolicima, o njegovoj obitelji, čak me pitao bi li mu bila cura :D.

Imali smo prilike doživjeti i ljubav Vojke i Filipa, kao i Vojkine izljeve ljubavi prema nama. Matija je bio pravi šarmer, skroz se trudio zadobiti svu našu pažnju. Dalibor je bio najmirniji, ali najsuradljiviji, što bismo mu god predložile kao igru, bez problema je sudjelovao.

Bile smo upozorene kako Jakov zna biti poprilično nasilan, pa s njim nismo ulazile u interakciju, ali sam onda u petak bila silno sretna, kada sam ipak odlučila raditi s njim, a on je bio baš dobar i suradljiv. U četvrtak i petak je vrijeme bilo organiziranije, imali smo aktivnosti bojanja i crtanja, a u petak smo te obojane površine izrezivali i lijepili. Više mi se dopalo to organiziranije vrijeme, jer nam je bilo lakše raditi, znali smo na što se usmjeriti. Dok smo prethodnih dana imali određenu slobodu u radu, pa smo onda isprobavali razne igrice i igračke i učili iz reakcija korisnika što kome odgovara. To je nadasve bilo korisni, ali teže, nego aktivnosti četvrtka i petka.

Na kraju smo se složile kako smo sve tri jako puno naučile. Na određeni način se razvila svijest i osjetljivost za njihove potrebe, a i naši koraci u odgovaranju na njih su puno sigurniji.

Svakako bih htjela istaknuti kako sam izuzetno sretna što sam imala priliku sudjelovati u volontiranju u Vašoj Ustanovi  (ne pretjerujem 🙂 ).

Svjesna sam koliko je naporno raditi ovakav posao, ali Vaši djelatnici to obavljaju tako nekako strpljivo, s ljubavlju, usudila bih se reći obiteljski. Dobile smo lijepi primjer odnošenja prema korisnicima.

Na kraju bih htjela reći kako mi je bila čast biti dio Fortica obitelji na tjedan dana.

Hvala na lijepim željama, ne sumnjam u Vaš uspjeh na stručnom ispitu i želim Vam svu sreću.

Također, vjerujem da će biti prilike za susret.

Lijep pozdrav,

Marina